15
utorak
svibanj
2012
Odlogiranje – Isključivanje iz Matrixa (iluzije) 1. dio
David Icke
Matrix je mreža muholovki koje služe da nas zadrže u iluziji, a izlaz je u prekidu identificiranja s njim. To znači promijeniti našu percepciju jastva iz holograma, s njegovim imenom i osjećajem ograničenosti, i znati da smo Beskrajna Svijest. Kad se identificiramo s tim da smo ljudi, identificiramo se s DNK programom, a to nismo mi.
Ne prekinemo li tu identifikaciju sa sobom kao tijelom koje zovemo čovjekom, ostat ćemo robovi iluzije. Ono što vjerujemo, i način na koji sebe vidimo, mogu nas držati u ropstvu ili nas osloboditi. Ako se identificirate sa svojim imenom i svojim tijelom, vaše misli i emocije bit će povezane s ograničenošću. Probajte i vidjet ćete. Mora biti tako, jer je cijeli temelj DNK programa projiciranje iluzornog holografskog svijeta baziranog na pravilima, a po samoj svojoj prirodi, pravila uvijek znače ograničavanje.
On ima svoje 'čvrste' zidove, zakone fizike, bolesti, starenje, ciklus rađanja i umiranja, i beskrajan popis razloga zašto se nešto ne može napraviti. To je kraljevstvo u kojem kraljuje ali. Volio bih to napraviti, ali... Volio bih tamo otići, ali... Volio bih se izliječiti, ali... Matrix nas hrani 'ali' mentalitetom kroz našu DNK, i kad se lažno identificiramo s tim programom, naša svijest
postaje zarobljena u iluziji.
Fascinantno je mirno sjediti i slušati svoje misli i osjećati svoje emocije na način promatrača, a ne onoga koji ih proživljava. Mi se obično ponašamo kao da jesmo naše misli i emocije, i poistovjećujemo ih s onim tko smo. Doživljavamo ih kao našu 'ličnost'. Prema hyperdictionary.com, definicija 'ličnosti' je: 'Kompleks svih osobina - bihevioralnih, temperamentalnih, emocionalnih i mentalnih - koje karakteriziraju jedinstvenog pojedinca'. Time su opisane različite verzije DNK softvera kako ga čita RNK, ili onoga što je psiholozima poznato kao arhetipovi. Ne postoje jedinstveni pojedinci, jer smo svi Jedno, i čak i ako definiciju primijenite samo na ovu stvarnost, još uvijek ne postoje jedinstveni ljudi, osim ako nije uključena i svijest - Beskrajna mogućnost.
'Bihevioralno, temperamentalno, emocionalno i mentalno' izrazi su programa - arhetipovi - i samo svijest može pružiti jedinstvenost kako je mi shvaćamo. Ono što nas čini 'ljudima', nasuprot Beskrajnoj Svijesti, je program. Pogrešno shvaćamo što su emocije i zato se s njima identificiramo. Emocije povezujemo s ljubavlju i brigom, ali to su krive asocijacije. 'Ljubav' i 'emocije' nisu ista stvar, niti emocije imaju bilo kakve veze s empatijom. U svom pravom smislu, ljubav je Jednota, i unutar ravnoteže Jednote nema emocija na način na koji ih doživljavamo u iluziji. Postoje samo radost, blaženstvo i ljubav koji dolaze s jedinstvom. Emocije su dio, ne cjelina. Empatija potječe od Jednote, jer se samo kroz to možemo u potpunosti povezati s nekim drugim izrazom Jednog. Emocije nisu ljubav ili empatija; to je serija programiranih reakcija, i njima se konstantno manipulira. Ako pronađete ono mirno mjesto i poslušate svoje misli i emocije, umjesto da se identificirate s njima, shvatit ćete da one nisu vi. Za iskustvo je važno da ne odgovarate ili reagirate na stvari koje čujete i osjetite dok lete kraj vas. Samo ih promatrajte, nedirnuti onim što blebeću, i nikako ih nemojte prosuđivati, ili će vas povući. Na kraju je to kao da slušate radio. Kaže se da mi nismo naše misli, mi smo tišina između njih, i to je razina svijesti s koje se možemo odvojiti od programa. Kada promatrate svoje misli i emocije, klepetaljku u vašoj glavi koja kao da nikada ne prestaje klepetati, možete se uvjeriti u istinitost toga. Tišina je vaša svijest; klepetanje je vaš program. Svijest je tiha jer nema ništa za reći. Ona ne misli, ona zna, a znanje ne mora neprestano trtljati pokušavajući razumjeti stvari. Niti se uvijek brine zbog 'budućnosti' ili žali za
'prošlošću' - što je najveći izvor mentalnog i emocionalnog raspravljanja. U oštrom kontrastu prema umu i emocijama, svijest je stvarno ledeno mirna.
Može biti zabavno promatrati kako naše misli i emocije reagiraju na svakodnevni život. One mogu biti zapanjujuće glupe i pod utjecajem straha. S gledišta svijesti, njihove reakcije postaju tako predvidljive i njihova programirana priroda tako očigledna. Već sam ranije spomenuo ljude u vezama koji igraju emocionalni fliper u kojem prvo reagira jedno, a zatim drugo. To može
uzrokovati strašan sukob, a krug je moguće prekinuti samo ako par prestane reagirati prema DNK programu. Dok se to ne dogodi, konj će jahati jahača.
Kada prestanemo reagirati na program, sve što ostane je svijest, a svijest može reći RNK 'laseru' da na drugi način čita 'fizičku' stvarnost. Bit softvera je reagiranje; to je ono što Matrix želi da radimo. Kada reagiramo, identificiramo se s programom, pa svijest počinje trčati za bijelim zecom. Dok to čini, njeno stanje postojanja odražava misli i osjećaje za koje vjeruje da su njeni, i stvara energiju koja hrani Matrix. Jednom kada shvatite da vaše programirane reakcije nisu vi, u vašem će životu biti daleko više harmonije i mira. Još uvijek će biti trenutaka kada će vas program navući da reagirate, ali što više budete izražavali svijest to će se ovo rjeđe događati i brže ćete stiskati kočnicu kada se dogodi.
Dok se budete odlogirali iz softvera i logirali u svijest, razvijat ćete spontanost kakvu nikada dotad niste imali. Za Matrix je to najgora noćna mora, jer se radi o manifestiranju Beskrajne Mogućnosti u ovoj stvarnosti. Neki od dokumenata samih Iluminata kažu da su nekonformisti (spontani ljudi) najveća prijetnja njihovim planovima. Spontanost ne prepušta svoju slobodu alijima te
pravilima i propisima programiranog društva. Volio bih to učiniti, ali... Nema alija - jednostavno to učini. Ali što će misliti ljudi? Učiiiniii to. Ili još bolje, buuudiii to. Koliko puta ste u nekom trenutku poželjeli nešto učiniti, a onda su vašu spontanost razbile misli i emocije, nabrajajući sve razloge zašto to ne biste trebali učiniti? Dok ste sve to obradili, vašu je spontanost već ugasilo programirano vatrogasno crijevo zvano 'ne možeš', 'ne smiješ', 'krivnja' i 'što ako'? Spontanost ne djeluje unutar takvih pravila ili ne može biti ono što tvrdi da je.
To također znači dopustiti drugima da budu spontani bez da im namećemo pravila. Ako ste opsjednuti ili zastrašeni pravilima, Matrix vas ima. Ljudi koji kažu 'pravila su pravila' i provode ih ne uzimajući u obzir okolnosti, zone su bez spontanosti, konjići s vrtuljka lišeni jahača. Oni često postaju vladini dužnosnici, čuvari parkirališta, prometnici, zaštitari, policajci i mnogi drugi kojima pravilnička stvarnost diktira svaku misao. Oni su poput prometnih kamera u uniformama, nesposobni shvatiti da se sve situacije ne mogu jednako tretirati. Opet se radi o reptilskom mozgu na djelu. Jednom mi je na vrata pozvonio tip koji je došao obaviti rutinsku petominutnu inspekciju stana koji sam unajmio. Njegova agencija je to radila svakih par mjeseci u ime vlasnika.
Morao je propješačiti vrlo kratku udaljenost od svog ureda, ali kad sam mu rekao da Pam bolesna leži u krevetu i zamolio ga da dođe neki drugi dan, inzistirao je da ga pustim u kuću ili će mi naplatiti kaznu od 30 funti. Rekao je da se najavio da će doći taj dan, pa u njegovom programiranom umu nije moglo biti iznimaka. Kada promatram takve ljude mogu vidjeti kako RNK čita njihovu sklopovsku ploču i pritišće 'Enter'. Oni su kompjutori.
Jeste li ikada vidjeli da je kompjutor spontan, osim ako mu je sustav poremećen? Kada kliknete 'Google', računalo vas vodi tamo. Slijedi pravilnik. Neće reći: 'jebeš to, idem ja na AOL, 'ko te šljivi'. Ponaša se kao kompjutorski program jer to i je, i ista je stvar s 'pravilničarima' u uniformi, Windowsima 95.
Spontanost zaobilazi program zato što je izraz svijesti - Beskrajne Ljubavi. Kada kompjutor poludi i odbije slijediti naredbe, može ga se simbolički smatrati mentalno bolesnim, pa i programirani ljudi mogu na isti način doživljavati spontano ponašanje. Oni ga ne razumiju jer se ne uklapa u program
koji ih kontrolira. Postoji dobra rečenica u jednom od filmova ciklusa Matrix, kada Meroving kaže: 'Zadivljujuće je koliko je zaljubljenost slična ludosti'. To je točno, barem naizgled. U svom pravom smislu, ljubav je Svemogućnost, a programirana ograničenost to može shvatiti kao ludost.
Sve to ne znači da trebamo ići tako daleko da spontano skačemo s Eiffelovog tornja. Moguće je napraviti to i biti dobro jer je sve iluzorna stvarnost, ali takva 'čuda' ćemo preživjeti samo kada smo toliko iskopčani iz programa da naša stvarnost više nije pod utjecajem njegovih osnovnih 'zakona' kao što je gravitacija. To je dobro ilustrirano u prvom filmu Matrix kada je Morpheus
bio u stanju preskočiti ponor između nebodera u kompjutorskom programu, dok je Neo pao na lice. Prvi je bio slobodan od Iluzije na dubokoj razini, dok drugi nije. Da bismo izvodili takva prividna čuda moramo obaviti još puno deprogramiranja, najblaže rečeno, ali možemo odmah početi tako što ćemo se osloboditi iz zatvora pravila koja nam neće stvarati iluziju smrti ako im ne
popustimo. Postoje drugi načini da se skoči s tornja, a da se to ne učini 'fizički'. Možete skočiti s posla koji ne podnosite i slijediti svoj san bez straha da ćete izgubiti svoju 'sigurnost'. Možete raditi ono što osjećate da je ispravno ne dopuštajući da vas zaustavi strah od posljedica. Možete prestati dopuštati strahu od onoga što će drugi misliti da upravlja vašim iskustvom. Sve su to primjeri
svijesti koja se isključuje iz uma i emocija i zaobilazi program. 'Svijet' kojeg se bojite postoji samo u vašim glavama, možete ga izmijeniti kad god želite mijenjajući svoj osjećaj stvarnosti. Vi ste Beskrajna Svijest i možete manifestirati bilo što ako ne dopustite programu 'ne mogu' da vas kontrolira.
U svojim knjigama govorim da moramo misliti sami za sebe i da je to početak procesa koji vodi u beskrajnu slobodu. Međutim, to je samo početak. Sljedeći korak je potpuno prestati misliti. Ali to je ludo, Dave. Kako možemo živjeti bez razmišljanja? U stvari, ne možemo istinski živjeti ako to radimo.
Razmišljanje potječe iz 'uma', a um je program. Um misli, svijest zna. To mogu samo donekle objasniti koristeći jezik, jer je to nešto što ljudi trebaju iskusiti da bi mogli dokraja razumjeti. Sve što sam rekao u ovoj knjizi bilo je sputano istim ograničenjima dostupnog jezika, postoji mnogo više toga za doznati od onoga što sam bio u stanju prikazati riječima, i još daleko više onoga čemu tek trebam pristupiti. Ista je stvar s jazom različitosti mišljenja i znanja. Moglo bi se reći ovako: ako morate razmisliti o nečemu, to je Matrix. 'Da promislim'... 'Razmislit ću o tome'..., 'Pričekaj, razmišljam'..., sve su to programi na djelu.
Kada svijest zaobiđe softver, jednostavno znamo. Ako tražite odgovore, Matrix vas ima.
Tražeći odgovore morate postavljati pitanja, i stoga ne djelujete kao Jednota Sveznajuće. Kada pristupite toj razini svijesti, postoji odgovor na sve, sve dok ne postavljate pitanja. Ili, gledajući iz drugog kuta, ne postoje odgovori jer ne postoje ni pitanja. Postoji samo znanje, jer pristupamo Sveznajućem Beskrajnom jednom. Kada ste suočeni s nekom situacijom, ne mislite što trebate učiniti, znate to. Kada pokušavate razumjeti kakvo je nešto, ne mislite i pokušavate shvatiti, znate to. Kada se u svijesti povezujete sa Sveznajućim, kako možete ne znati. Postizanje tog stanja znanja ne traži od nas da naučimo bilo što ili odemo bilo kamo. Mi nemamo što naučiti, i mi smo svugdje.
'Molim vas jednu kartu za svugdje.' 'Žao mi je, gospodine, ne možete ići jer ste već stigli.'
Ne trebamo učiti, moramo odučiti ono što nas je program manipuliranjem natjerao da vjerujemo. Um nije put do prosvjetljenja; on je prepreka za njega. Znanje i znanje nisu ista stvar - prvo je um, drugo je svijest. Mi ne trebamo učiti, već se trebamo probuditi iz hipnotičkog transa i sjetiti se tko smo.
Kada to učinimo, prestajemo misliti i počinjemo znati. Neki to zovu intuicijom ili 'slušanjem srca', što potječe iz puno svjesnije razine svijesti od one koja je obično prisutna u ovoj stvarnosti. Znanje je ogranak spontanosti koji donosi odluke.
Program to nastoji suzbiti koristeći um i emocije kako bi nas natjerao da razmislimo o posljedicama intuitivnih odluka, osjećamo se krivima što radimo stvari za koje nas znanje moli da činimo, i pitamo se kako bi 'mali ja' uopće mogao znati. Ta neodlučnost prihvaćanja veličine i beskrajnosti onoga što jesmo najveća je prepreka postizanju stanja znanja. Mi imamo intuitivno znanje, a onda odmah počinjemo sumnjati u njega. To je program koji se ubacuje kako bi zaštitio svoju kontrolu. Jedna od fraza koje možete čuti je: 'Moraš puno toga naučiti'. Ali ne moramo. Mi samo mislimo da moramo. Prihvatiti da moramo učiti znači prihvatiti da nismo Sveznajuće, a prihvatiti to znači prihvatiti da nismo Jednota. Kako se Sve može osjećati malim? Samo ako vas Matrix drži u šaci.
Za odbacivanje 'Malog ja' od presudne je važnosti odbojnost prema sebi zamijeniti ljubavlju prema sebi. Sustav želi da se sebi ne sviđate, da vas izjedaju krivnja i žaljenje, i da sebe vidite kao beznačajnog, gubitnika u igri života. On postavlja obrasce za ono što je 'uspjeh' ili 'promašaj', 'dobar roditelj', 'dobar suprug', 'dobra žena', 'dobro ovo' ili 'dobro ono'. I prijeti prstom ako ne zadovoljite.
Ako prihvatite verziju stvarnosti koju nameće sustav, to vas drži u niskom vibracijskom emocionalnom stanju u kojem Matrix određuje pravila. Religija je vrlo uspješno natjerala ljude da preziru sebe. Mentalitet grešnika je u DNK programiranju, i utječe čak i na one koji odbacuju religije koje su ga tamo upisale.
Ali mi se možemo isključiti iz tog genetičkog samozlostavljanja. Vi niste vaš um ili emocije, vaša 'ličnost'; vi ste Beskrajna Ljubav. To ne znači Beskrajna Ljubav za sve osim 'vas'. Kako se možete ponovno povezati s Beskrajnom Ljubavlju dok sebe svjesno ili podsvjesno prezirete?? Ono što ste učinili ili niste učinili, rekli ili niste rekli, nebitno je. Bili ste uhvaćeni u programu misleći da ste to vi. Sada možete odbaciti masku i voljeti ono što stvarno jeste - Ljubav. A zašto ne biste također mogli voljeti svoju 'programiranu' ličnost? Napokon, ona je također Beskrajna Ljubav; samo što to ne zna. Ljubav i praštanje sebi i drugima, uključujući programirane manipulatore, briše softver koji stimulira krivnju i mržnju što nas drže u iluzornoj odvojenosti. Kada shvatite da je svijet iluzija i da je tijelo softverski program izmanipuliran da uhvati svijest u zamku, možete se igrati sa stvarnošću i s njom se zabavljati.
Mnogo puta su me pitali je li moguće zaraditi novce ili slijediti ovu ili onu karijeru, a da se ne postane uhvaćen u igru. Da, moguće je, sve dok znate da je to igra, a ne stvarnost - iako, nakon što pristupite svijesti, cijelu tu opsesiju 'karijerom' počinjete gledati u drugom svjetlu. Ne govorim ljudima da bi trebali sjediti na vrhu planine i svakodnevno razmišljati o prirodi Jednote. Iluzije nas kontroliraju kada mislimo da su stvarne, a znati da su iluzije znači razbiti tu kontrolu. Kao što sam pokazao sa subliminalnim reklamiranjem u Pričama iz vremenske omče, nakon što uvidite manipulaciju, ona gubi svoju moć. Kada gledate subliminalnu poruku u slici, ona se može obraćati vašoj podsvijesti tako da vi niste ni svjesni njenog postojanja. Ali kada se ukaže na skrivenu poruku, možete ju jasno vidjeti svaki put kad pogledate. Takva je iluzija. Kada postanete svjesni igre, ona gubi svoju kontrolu. Ako ljudi žele graditi karijeru i zgrtati puno nepostojećeg novca, samo naprijed. Ali trebaju znati da nije važno ako to rade i nije važno ako to ne rade, jer je i jedno i drugo iluzija.
Dat ću vam jedan primjer onoga što mislim pod 'igranjem igre' i 'postajanjem zarobljenim u njoj'. Sport je glavna globalna zabava, i to je u redu sve dok ne vjerujemo da je on važan. Ja volim gledati nogomet i biti trener svom sinu Jaymieu, koji je briljantan vratar. Imam nekoliko timova čije me pobjede vesele, ali ako ne pobjeđuju, pa što onda? Znam da je to iluzija, iako jedna meni zabavna iluzija. Jaymie bi volio postati profesionalni nogometaš, ali ako postane ili ne postane, neće biti uspješan ili neuspješan - i jedno i drugo su holografske iluzije, i on će u svakom slučaju biti Beskrajna Jednota. Ako razmišljate u kategorijama uspjeha i neuspjeha, Matrix vas ima. Međutim, nogomet i druge sportove moguće je doživljavati potpuno drugačije kada mislite da je iluzija stvarna. Nekim navijačima uspjeh njihovog tima postaje sve i utječe na čitav njihov život. Oni postaju bijesni i deprimirani kada njihov tim izgubi; mržnja između mnogih navijača suparničkih klubova za mene je nešto zapanjujuće.
Oni žive svoje živote kroz svoj nogometni klub, a njihov vlastiti osjećaj uspjeha i neuspjeha mjeri se mjestom njihovog kluba na ljestvici. Matrix ih drži jer vjeruju da je to stvarno i da je ishod važan. To je još jedna iluzija unutar iluzije; još jedan podzaplet; hologram unutar superholograma.
Taj stav prema sportu odražava način na koji program Ja sam čovjek vidi život općenito. Vezanost nas prikiva za Matrix: vezanost za ljude, status, rasu, naciju, religiju, novac i, najviše od svega, vezanost za ishod. Ništa ne guši slobodu i mir više od toga. Ako se, poput sportskih navijača, vezujete za pobjedu 'vašeg tima', pripremate se za razočaranje, jer je jedini način da se to izbjegne taj da 'vaš tim' pobijedi. Svaki drugi ishod garantira razočaranje i frustraciju.
Ali ako uživate u igri bez vezivanja za rezultat, ishod neće izazvati emocionalni poremećaj i traumu, jer niste bili vezani za određeni scenarij. Možda bi vam određeni rezultat bio draži, ali niste bili emocionalno vezani za njega. Još jednom, ista je stvar sa 'životom'.
David Icke
komentiraj (0) * ispiši * #
10
četvrtak
svibanj
2012
O sreći ...
Ono što ću vam sada reći može zvučati pompozno, ali istinito je. Ovo što sada slijedi mogli bi biti najvažniji trenuci vašeg života. Ako to shvatite, otkrit ćete tajnu buđenja. Bit ćete zauvijek sretni. Nikada više nećete biti nesretni. Ništa vas više neće moći povrijediti. Zaista ništa. To je kao kada crnu boju bacite u zrak; zrak ostaje nezaprljan. Ostat ćete u miru. Ima ljudi koji su to postigli – ono što ja zovem biti čovjek. To nije onaj besmisao kad ste kao marioneta, kada vas bacaju amo-tamo dopuštajući da događaji i drugi ljudi diktiraju kako ćete se osjećati. Vi se tako i osjećate i kažete da ste ranjivi. Ha! Ja kažem da ste marioneta. Želite li, dakle, biti marioneta? Netko pritisne gumb i vi ste dolje – sviđa li vam se to? Ali ako odbijete poistovjetiti se s bilo kojom od tih etiketa, većina vaših briga će nestati.
Kasnije ćemo govoriti o strahu od bolesti i smrti, ali najčešće se bojite što će se dogoditi s vašom karijerom. Neki sitni poduzetnik, pedesetogodišnjak, pijucka pivo u nekom baru i govori: “Pogledajte moje nekadašnje kolege iz razreda, svi su oni uspjeli.” Idiot! Što misli kada kaže: “Uspjeli su”? Njihova imena pojavljuju se u novinama. Nazivate li to uspjehom? Jedan je generalni direktor korporacije, drugi je postao predsjednik suda, netko drugi postao je ovo ili ono. Majmuni, svi skupa.
Tko određuje što znači biti uspješan? To glupo društvo! Glavni zadatak društva je da društvo ostavlja bolesnim. Čim prije to shvatite, bolje za vas. Svi su oni bolesni. Poremećeni su i ludi. Postanete ravnatelj ludnice i ponosni ste na to iako to ništa ne znači. Biti predsjednik neke korporacije nema nikakve veze s uspjehom u životu. Imati puno novaca nema nikakve veze s uspjehom u životu. Bit ćete uspješni ako se probudite! Tada se nikome nećete morati ispričavati, nikome nećete morati ništa objašnjavati, neće vas biti briga što drugi misle ili govore o vama. Nemate briga, sretni ste. To je ono što ja nazivam uspjehom. Imati dobar posao, ili biti slavan, ili na dobrom glasu nema apsolutno nikakve veze sa srećom ili uspjehom. Nikakve! To je potpuno nevažno. Sve ono što zaista brine našeg poduzetnika je što će njegova djeca misliti o njemu, što će njegova žena misliti o njemu. Trebao je postati slavan. Naše društvo i kultura nam time pune glavu dan i noć. Ljudi koji su uspjeli! Što su uspjeli?! Uspjeli su napraviti budale od sebe zato što su se iscrpili ne bi li stekli nešto što je bezvrijedno. Prestrašeni su i zbunjeni, marionete su kao i drugi.
Gledajte ih kako se kočopere po pozornici. Gledajte ih kako se uzrujavaju ako imaju mrlju na košulji. Nazivate li to uspjehom? Podvrgnuti su kontroli i toliko su izmanipulirani. To su nesretni i jadni ljudi. Ne uživaju u životu. Stalno su napeti i tjeskobni. Nazivate li to čovječnim? I znate li zašto se to događa? Postoji samo jedan razlog: poistovjećuju se s nekom etiketom. Poistovjećuju “ja” sa svojim novcem, ili svojim poslom, ili svojim pozivom. U tome je njihova pogreška.
Jeste li čuli o onom odvjetniku koji je dobio račun od vodoinstalatera? Rekao je vodoinstalateru: “Hej, zaračunali ste mi dvjesto dolara po satu. Ja toliko ne zarađujem kao odvjetnik.” Vodoinstalater mu je rekao: “Ni ja nisam toliko zarađivao kao odvjetnik!” Mogli biste biti vodoinstalater, ili odvjetnik, ili poduzetnik, ili svećenik, ali to ne utječe na onaj bitni “ja”. To na vas ne utječe. Ako sutra promijenim svoj poziv, to je isto kao da sam promijenio odjeću. To ne utječe na mene. Jeste li vi vaša odjeća? Jeste li vi vaše ime? Jeste vi vaš poziv? Prestanite se poistovjećivati s time. Te stvari dolaze i odlaze.
Kada to zaista shvatite, nikakva kritika neće utjecati na vas. Ni laskanje, ni pohvale neće utjecati na vas. Kada vam netko kaže: “Velik ste čovjek”, što vam govori? Govori o “pripadajućem”, a ne o “ja”. “Ja” nije ni velik ni mali. “Ja” nije ni uspješan ni neuspješan, nije ni jedna od tih etiketa. Te stvari dolaze i odlaze. Ovise o kriterijima koje postavlja društvo. Ovise o vašoj uvjetovanosti. Ovise o raspoloženju osobe koja upravo priča s vama. To nema nikakve veze s “ja”. “Ja” nije ni jedna od tih etiketa. “Pripadajuće” je obično sebično, glupo, djetinjasto – jako velika budala. I zato, kada kažete: “Ti si jedna budala.” ne govorite mi ništa novo jer mi je to već godinama poznato. Zašto se poistovjećujete s njime? Glupo! To nije “ja”, to je “pripadajuće.”
Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana. Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”
Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama!
Nije važno znati tko je “ja” ili što je “ja”. Nikada to nećete uspjeti saznati. Za to nema riječi. Važno je odbaciti etikete. Kako japanski zen majstori kažu: “Ne traži istinu, samo odbaci svoja mišljenja.” Odbacite svoje teorije; nemojte tražiti istinu. Istina nije nešto što se treba tražiti. Shvatit ćete ako prestanete biti svojeglavi. Nešto se slično događa ovdje. Shvatit ćete to ako odbacite svoje etikete. Što podrazumijevam pod etiketama? Etikete su sve ono što upotrebljavate, osim možda “ljudsko biće”. Ja sam ljudsko biće. Priznajem da time nisam rekao jako puno, ali kada kažete: “Ja sam uspješan”, to je ludo. Uspjeh nije dio “ja”. Uspjeh je nešto što dolazi i odlazi, danas može biti tu, a sutra ga više nema. To nije “ja”. Kad ste rekli: “Uspio sam”, bili ste u krivu, nestali ste u tami.
Poistovjetili ste se s uspjehom. Isto je kada kažete: “nisam uspio”, “pravnik”, “poduzetnik.” Znate li što će se dogoditi s vama ako se poistovjećujete sa stvarima? Prilijepit ćete se na njih, brinut ćete se da te stvari slučajno ne propadnu, i tada počinjete patiti. Na to sam mislio kad sam vam ranije rekao: “Ako patite, onda spavate.” Želite li čuti koji je znak da spavate? Evo ga: patite. Patnja je znak da nemate dodir s istinom. Patnja vam omogućava da otvorite oči za istinu, da možete shvatiti da je u vama nešto lažno, isto kao što vam je i tjelesnu bol dana da biste mogli znati da ste bolesni ili ozlijeđeni. Patnja ukazuje na to da je negdje u vama prisutna himba. Patnja se javlja kada ste u sukobu sa stvarnošću; kada se vaše hinjenje sukobljava s istinom, onda patite. Inače nema patnje.
Anthoniy de Mello
komentiraj (0) * ispiši * #
19
četvrtak
travanj
2012
Zemlja Ljubavi
Kada bismo zaista odbacili iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu dati ili onoga čega nas mogu lišiti, bili bismo na oprezu. Ako nismo na oprezu, posljedice mogu biti užasne i neizbježne. Gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želite voljeti, morate ponovno naučiti kako vidjeti. I ako želite vidjeti, morate naučiti kako da se oslobodite droge. I to je to. Oslobodite se svoje ovisnosti. Strgnite sa sebe krake društva koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje. Morate ih se osloboditi. Izvana će sve biti kao i prije, ali iako ćete nastaviti živjeti u svijetu, više nećete biti od svijeta. U svom srcu bit ćete slobodni, iako potpuno sami. Vaša ovisnost o drogi će nestati. Ne morate ići u pustinju; ostanite među ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu.
Međutim, drugi više neće imati moć učiniti vas sretnima ili nesretnima. To je samotnost. U toj samoći vaša će ovisnost nestati i rodit će se sposobnost da volite. Na druge više ne gledate kao na sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti. Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevate da umrete. To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevate da se odrekne jedine sreće koju poznaje. Kako se to može zamijeniti za okus kruha, voća, čistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka? Dok se bori s simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeća sada kada droge više nema, ništa ne može ispuniti tu prazninu osim droge. Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati ili prihvatiti makar i jednu jedinu riječ odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na rame tražeći podršku? Zamislite život u kojem ni o kome ne biste čuvstveno ovisili, tako da više nitko nema moć da vas učini sretnima ili nesretnima. Odbijate potrebu za bilo kojom određenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivate svojim. Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi nećete imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignete takvo stanje, konačno ćete saznati što znači imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada ćete vagati svaku riječ. Konačno vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Saznat ćete što znači voljeti. Ali da biste mogli stići u zemlju ljubavi morate proći kroz muke umiranja, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
Kako uopće stići tamo? Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom strpljivošću i suosjećanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćete se suprotstaviti žudnji za drogom. Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepite i o kojima ne ovisite čuvstveno već uživate u njihovom društvu.
Također će pomoći ako se počnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bićem, aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i odobravanje vam jednostavno ništa ne znače. Pomoći će također ako se vratite prirodi. Otpustite ljude, otiđite u planine i u tišini općite s drvećem, cvijećem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama. Rekao sam vam kako je važna duhovna vježba promatranje stvari, biti svjestan stvari oko sebe. Riječi i pojmovi će, nadajmo se, nestati, i stupit ćete u dodir s prirodom. To je lijek za usamljenost. Usamljenost obično pokušavamo izliječiti čuvstvenom ovisnošću o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek. Vratite se stvarima, vratite se prirodi, idite u planine. Tada ćete vidjeti da vas je srce dovelo u goleme pustinje samoće – nitko neće biti uz vas, apsolutno nitko.
U početku će vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste niste navikli na samoću. Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja će odjednom procvjetati u ljubav. Vaše će se srce raspjevati i bit će uvijek proljeće. Oslobodit ćete se droge i bit ćete slobodni. Tada ćete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreća, što je stvarnost, što je istina i što je Bog. Vidjet ćete, doći ćete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i navezanosti. Čini li vam se ovo smislenim?
Dopustite mi da ovo završimo s jednom zgodnom pričom. Jedan čovjek izumio je način za dobivanje vatre. Uzeo je svoje alatke i otišao k plemenu na dalekom sjeveru gdje je bilo jako hladno. Učio je tamošnje ljude kako mogu zapaliti vatru. Ljude je to jako zanimalo. Pokazao im je kako sve mogu koristiti vatru: za kuhanje, grijanje, itd. Bili su mu jako zahvalni što ih je naučio kako mogu zapaliti vatru, međutim, prije nego što su stigli izraziti svoju zahvalnost, čovjek je nestao. Nisu ga zanimala njihova priznanja i zahvalnost – zanimala ga je samo njihova dobrobit. Otišao je u drugo pleme, gdje je opet počeo ljudima pokazivati svoj izum. I tamo je to ljude jako zanimalo. Njihovi svećenici mislili su da je zanimanje čak i preveliko jer su primijetili da je čovjek počeo privlačiti mase, a oni sami počeli su gubiti na popularnosti, i zato su odlučili da ga ubiju. Otrovali su ga, razapeli – predstavite si to kako hoćete. Bojali su se, međutim, da će se sada ljudi okrenuti protiv njih. Ali bili su jako mudri, čak prepredeni. Znate li što su učinili? Dali su napraviti čovjekov portret i stavili su ga na glavni oltar u hramu. Alatke za paljenje vatre stavljene su ispred portreta, a ljudi su poučavali kako se trebaju klanjati portretu i alatkama, što su stoljećima revno činili. Štovanje i čašćenje se nastavilo, ali vatre više nisu imali.
Gdje je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je droga koju je društvo usadilo u vas? Gdje je sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Na žalost, mi to najčešće gubimo iz vida, zar ne? Upravo o tome je Isus govorio. Ali previše naglašavamo: “Gospodine, Gospodine”, zar ne? Gdje je vatra? I ako čašćenje ne vodi do vatre, ako bogoštovlje ne vodi do ljubavi, ako liturgija ne vodi do jasnijeg opažanja stvarnosti, ako Bog ne vodi u život, od kakve nam je koristi religija osim što uzrokuje još veće podjele, još više fanatizma, još više antagonizma? Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošću i nikako drugačije, nikako drugačije.
Shvatite kakve zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i sreće i zapreke će nestati. Uključite svjetlost svjesnosti i tama će nestati. Sreća nije nešto što se može postići; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima. Vi nemate vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjedujete te stvari; predajete im se. A predat ćete im se kada postanete svjesni iluzija, svojih ovisnosti, svojih žudnji i svojih strahova. Kao što sam vam ranije rekao, prvo: psihološki uvid je od velike pomoći, ali ne analiza – analiza je paraliza. Uvid nije nužno isto što i analiza. Jedan vaš američki terapeut jako je to dobro postavio: “Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.” Sama analiza ne pomaže – daje nam jedino informacije. Ali kad biste mogli postići “Aha” iskustvo, to bi bio uvid. To je promjena. Drugo: važno je razumijevanje vaših ovisnosti. Treba vam vremena. Jao, koliko bi se vremena koje se posvećuje bogoštovlju, pjevanju hvalospjeva i pjesama, moglo plodonosno iskoristiti za shvaćanje samoga sebe. Zajednica se ne stvara zajedničkim liturgijskim slavljima. Duboko u svom srcu znate, i ja znam, da se takva slavlja pripremaju samo zato da se prikriju razlike. Zajednica se stvara razumijevanjem balvana koje stavljamo na put zajedništva, razumijevanjem sukoba koji se javljaju zbog naših strahova žudnji. Tako se dolazi do zajedništva. Moramo uvijek paziti da bogoštovlje ne postane samo još jedna prepreka za važan posao življenja. A živjeti ne znači raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili činiti velika djela milosrđa. To nije život. Živjeti znači odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka. “Ptice nebeske… niti siju niti žanju” – to je život. Počeo sam rekavši vam da ljudi spavaju, da su mrtvi. Mrtvaci upravljaju vladama, mrtvaci vode velike poslove, mrtvaci se bave obrazovanjem; postanite živi! Bogoštovlje vam mora u tome pomoći, inače je beskorisno. I sve više i više – i vi i ja to znamo – posvuda gubimo mlade. Mrze nas; ne zanima ih nametanje još više strahova i krivnje. Ne zanimaju ih propovijedi i nagovori, ali žele naučiti što je ljubav; kako mogu biti sretan; kako mogu živjeti; kako mogu doživjeti sve one čudesne stvari o kojima mistici govore? To je dakle druga stvar: razumijevanje. Treće: nemojte se poistovjećivati ni s čim. Kada sam danas dolazio ovamo netko me je pitao: “Osjećate li se ikad jadno?” Čovječe, naravno da se ponekad osjećam jadno. Imam svoje napadaje. Ali ne traju, zaista ne traju. Što učinim? Prvi korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem. Osjećam se jadno. Umjesto da zbog toga postanem napet, umjesto da se živciram zbog toga, shvaćam da se osjećam potištenim, ili razočaranim, ili kako već bilo. Drugi korak: priznajem da se taj osjećaj nalazi u meni, a ne u nekoj drugoj osobi, npr. osobi koja mi nije pisala, ili u izvanjskom svijetu; u meni je. Jer dokle god mislim da se nalazi izvan mene, uzimam za pravo da se držim tog osjećaja. Ne mogu reći da bi se svatko na mom mjestu tako osjećao; u stvari, tako bi se osjećale samo budale i ljudi koji spavaju. Treći korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem. “Ja” nije taj osjećaj. “Ja” nisam usamljen, “ja” nisam potišten, “ja” nisam razočaran. Razočaranje je tu, gledate ga. Bili biste iznenađeni da vidite kako brzo isparuje.
Sve čega ste svjesni stalno se mijenja; oblaci stalno putuju. Dok to činite, također ćete dobiti razne uvide u to zašto su oblaci uopće došli.
Imam ovdje nekoliko citata, nekoliko rečenica koje bih ja zapisao zlatnim slovima. Uzeo sam ih iz A. S. Neillove knjige Summerhill. Morao bih vam reći nešto i o pozadini ovoga. Vjerojatno znate da se Neill četrdeset godina bavio obrazovanjem. Osnovao je jednu vrstu neovisne škole za otpadnike. Primao je dječake i djevojčice i jednostavno ih puštao slobodnima. Ako su htjeli naučiti čitati i pisati, dobro. Ako nisu htjeli naučiti čitati i pisati, opet dobro. Mogli su učiniti što god su željeli sa svojim životom, ali nisu smjeli ograničavati slobodu drugih. Dokle god se ne miješaš u slobodu drugoga – slobodan si. Neill je rekao da mu najgora djeca dolaze iz samostanskih škola. Naravno, tako je to bilo nekad davno. Kaže da je toj djeci trebalo oko šest mjeseci da prebole svu srdžbu i odbojnost koju su bili potiskivali. Bunili bi se šest mjeseci, borili bi se protiv sustava. Najgora je bila djevojčica koja je često uzimala bicikl i odlazila u grad, izbjegavajući nastavu, izbjegavajući školu, izbjegavajući sve. Ali čim su preboljeli odbojnost, svi su htjeli učiti, čak bi se i bunili: “Zašto danas nemamo nastave?” Treba dodati da su djeca pratila samo one predmete koji su ih zanimali. Nakon nekog vremena bi se preobrazili. U počecima su se roditelji bojali poslati djecu u takvu školu. Govorili bi: “Kako ćete ih obrazovati ako ih ne disciplinirate? Morate ih poučavati, voditi.” Koja je bila tajna Neilllovog uspjeha? Dobivao je najgoru djecu, onu od kojih su svi drugi digli ruke, a za šest mjeseci bila bi preobražena. Slušajte što je rekao – izvanredne riječi, svete riječi: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvaraju Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ne rade ništa loše.” To su prekrasne riječi koje dolaze od čovjeka čiju školu redovito posjećuje inspekcija Britanskog ministarstva obrazovanja i svi ravnatelji i ravnateljice i drugi koji tamo žele doći. Divne riječi. To je njegova karizma. Takve stvari ne možete isplanirati, za to morate biti posebna osoba. Na nekim od svojih predavanja za ravnatelje i ravnateljice govorio je: “Dođite u Summerhill i vidjet ćete da su sve voćke pune plodova, nitko ih ne trga s voćki. Nema želje za napadanjem autoriteta. Dobro se hrane i nema zlovolje i srdžbe. Dođite u Summerhill i nigdje nećete vidjeti hendikepirano dijete s nadimkom (znate kako djeca mogu biti okrutna prema nekome tko muca). Nikada nećete vidjeti da se itko ruga djetetu koje muca, nikada. U toj djeci nema nasilja zato što nitko ne primjenjuje nasilje nad njima.” Slušajte te riječi otkrivenja, te svete riječi. Takvi ljudi postoje. Bez obzira na to što vam znanstvenici, svećenici i teolozi govore, postojali su, i sada ima ljudi koji se ne svađaju, nisu ljubomorni, ne izazivaju sukobe, ratove, neprijateljstva, ništa! Takvi ljudi postoje u mojoj zemlji, ili, točnije rečeno, postojali su do nedavno. Poznavao sam isusovce koji su živjeli i radili s ljudima koji, kako su me uvjeravali, nisu bili sposobni krasti ili lagati. Jedna časna sestra rekla mi je da je išla raditi s plemenima na sjeveroistoku Indije gdje ljudi ništa nisu zaključavali. Nikada ništa nije ukradeno i nikada nisu lagali – sve dok se indijska vlada i misionari nisu tamo pojavili.
Svako dijete ima Boga u sebi.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
Gledao sam jedan zgodan film kojeg je režirao Federico Fellini, 8 1/2. U jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnic ili izlet s grupom dječaka između osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo.” Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka.” Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reče: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući. Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali. U međuvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrčao je i počeo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuče, a narator reče: “U tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina, lijepa.”
To nije rijedak problem. Poznajem jednog prilično konzervativnog misionara, isusovca koji radi u Indiji. Došao je na jedan moj tečaj. Govorio sam o ovoj temi dva dana, a on je patio. Došao je k meni druge večeri i rekao mi: “Tony, ne mogu ti opisati koliko patim dok te slušam.” Upitao sam ga: “Zašto, Stan?” Rekao je: “Oživljavaš jedno pitanje u meni kojeg sam potiskivao dvadeset i pet godina. Strašno pitanje. Opet i opet sam se pitao: nisam li pokvario svoj narod učinivši ih kršćanima.” Taj isusovac nije bio jedan od vaših liberalnih, bio je ortodoksan, posvećen, pobožan, konzervativan čovjek. Ali osjetio je da je pokvario sretne, prostodušne, jednostavne ljude pune ljubavi time što ih je učinio kršćanima.
Američki misionari koji su došli na otoke u Južnom moru sa svojim suprugama bili su užasnuti kada su vidjeli da domorotkinje dolaze u crkvu obnaženih grudi. Njihove supruge zahtijevale su da se obuku pristojnije. I zato su im misionari dali majice. Slijedeće nedjelje žene su došle u crkvu u majicama, ali imale su izrezane dvije velike rupe radi udobnosti i prozračivanja. Bile su u pravu; misionari su bili u krivu.
Vratimo se sada Neillu. On kaže: “Ja nisam nikakav genij, ja sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake.” Međutim, što je onda s istočnim grijehom? Neill kaže da svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da ga formiramo pretvorit će ga u vraga. On pušta djecu da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Možete li u to povjerovati? Kada se dijete osjeća voljenim (što znači da dijete osjeća da ste na njegovoj strani), onda je u redu. Dijete više ne doživljuje nasilje. Nema straha, nema nasilja. Dijete počinje postupati s drugima onako kako se s njime postupalo. To je zaista sveta knjiga. Pročitajte je. Meni je do temelja promijenila život i način na koji postupam s ljudima. Počeo sam viđati čuda. Počeo sam prepoznavati nezadovoljstvo sa samim sobom koje je posijano u meni, natjecanje, uspoređivanje, mišljenje “to nije dovoljno dobro”, itd. Možete prigovoriti da ne bih postao ono što jesam da me nisu gurali. Je li mi zaista bilo potrebno sve to guranje? I tko uopće želi biti ono što sam ja? Želim biti sretan, želim biti svet, želim biti pun ljubavi, želim imati mir, želim biti slobodan, želim biti čovječan.
Znate li zbog čega se događaju ratovi? Događaju se zato što svoje unutarnje sukobe projiciramo van. Pokažite mi čovjeka u kojem nema unutarnjih sukoba i ja ću vam pokazati čovjeka u kojem nema nasilja. U njemu će biti djelotvorne, čak i grube akcije, ali ne iz mržnje. Kada djeluje, djeluje kao kirurg, djeluje kao učitelj pun ljubavi koji radi s duševno zaostalom djecom. Njih ne možete kriviti, ali morate ih razumjeti i krenuti u akciju. S druge strane, kada se bacite u akciju iz mržnje i nesvjesnog nasilja, činite grešku. Pokušavate vatrom ugasiti vatru. Pokušavate se boriti protiv poplave dodajući vodu. Ponavljam ono što je Neill rekao: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ni rade ništa loše. Nisam ja nikakav genije, ja sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake. Puštam ih da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Religija koja čini ljude boljima, čini ih gorima, ali religija poznata kao sloboda čini sve ljude dobrima jer uništava unutarnji sukob [ja sam dodao riječ “unutarnji ”] koji od ljudi stvara vragove.”
Neill također kaže: “Prva stvar koju učinim kada dijete dođe u Summerhill je da mu uništim savjest.” Pretpostavljam da znate o čemu govori, jer ja znam o čemu govori. Ne treba vam savjest ako već imate savjest; ne treba vam savjest ako imate osjetljivost. Niste nasilni, niste plašljivi. Vjerojatno mislite da je to jedan neostvariv ideal, ali pročitajte Neillovu knjigu. Sretao sam ljude koji su se tu i tamo, iznenada spotakli o tu istinu: korijen zla nalazi se u vama. Kada to počnete shvaćati, prestat ćete si nametati zahtjeve, prestat ćete si nametati očekivanja, prestat ćete gurati sami sebe i razumjet ćete. Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom. Ne govorim o stvarnoj hrani, govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživate, o dobrom društvu. Tako ćete, nadam se, osloboditi se ovisnosti o onim drugim osjećajima.
Kakvi vam se osjećaji javljaju kad ste u dodiru s prirodom ili kada ste uronjeni u posao koji volite? Ili kada razgovarate s nekim u čijem društvu zaista uživate u otvorenosti i bliskosti bez navezivanja. Kakvi vam se osjećaji javljaju? Usporedite te osjećaje s osjećajima koji se javljaju u vama kada pobijedite u nekoj raspravi, ili kada pobijedite u nekoj utrci, ili kada postanete popularni, ili kada vam svi plješću. Potonje osjećaje nazivam svjetovnim osjećajima, a one prve nazivam duhovnima. Mnogi ljudi osvajaju svijet i gube svoju dušu. Mnogi ljudi žive prazne živote, živote bez duše, zato što se hrane popularnošću, odobravanjem, hvalama, s “ja sam O.K., ti si O.K.”, s “gledaj me”, “slušaj me”, “podupiri me”, “cijeni me”, time što su šefovi, time što imaju moć, pobjeđivanjem na utrci. Hranite li se i vi time? Ako se time hranite, onda ste mrtvi. Izgubili ste svoju dušu. Hranite se drugačijom, hranjivom tvari. Tada ćete vidjeti preobrazbu. Dao sam vam cjelokupan program za život, zar ne?
A. de Mello
komentiraj (0) * ispiši * #
